Kosovo i Metohija – treći deo, TRADICIJA KAO CELINA U IGRI

Sve o tradiciji se može govoriti sa igrom, ili sa imenom, pa se dosegnu razmere njenog delovanja, jer je to stanje koje igra kao deo kulturnog nasleđa, a delom običaja, i igre u realnom. I sve se to događa ljudima kao nešto bez čega nemogu, i da gube svoje korene. To je bolest stvarnosti, ili bolest i zavisnost od prošlosti koju malo poznajemo, ili smo zadovoljni nekim istorijskim podacima, koji veličaju prošlost. To jeste samo kod onih ljudi koji veruju da su mu koreni značajni, i da bez njih gubi svoj identitet. Sve je to zabluda, ili preterani fanatizam u igri za sebe, ili za svoj narod, ili pleme, s tim da u isto vreme razvija sebe kao zavisnost od stanja nečega u prošlosti. I kad se razvije tradicija kao osnov nečega u ljudima, shvatimo da je to prošlost koja nije igra, već stanje, pa se u ljudima formira stanje tradicije, ili stanje prošlosti, što je negativnost koja ubije igru uma, ili ubije igru suštine, pa takvi ljudi postaju zavisnici svoje opredeljenosti za tradiciju. A kad se razvije tradicija sa pogledom igre uma, ili pogledom igre suštine, shvatimo da je to lom igre, lom stanja, lom istine, ili lom suštine. Zato ti ljudi boluju od istine, ili suštine, ili uma, a da toga nisu svesni, pa se dogodi bolest koja se može dijagnostikovati, a neshvataju uzrok nastajanja. I sve o tradiciji je nauka igre, ili nauka imena, a da toga ljudi nisu svesni, pa veličanjem sebe, ili sebe kao zaljubljenika u tradiciju, verujući da zna svoj identitet, ne bira način, ni sredstva da postane lide sebi, ili drugima u prenošenju obijčaja, ili rituala prošlosti. Ako shvatimo tradiciju kao ritual prošlosti, a na ljude deluje kao igra stanja, ili kao stanje koje razvija sebe, tako se razvije igra koja ubija, a da toga nismo svesni. I sve se ovo može razviijati do detalja, ili do onih elemenata u tradiciji, koji se mogu okarakterisati kao kočnica uspehu, ili razvoju.

Један коментар

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *